Laurent Fignon

Loran Patrik Finjon Icône cycliste
Loran Finjon 1993. godine
Lične informacije
Ime Loran Finjon
Nadimak Profesor
Datum rođenja (1960-08-12)12. 8. 1960.
Državljanstvo  Francuska
Visina 1,74 m
Težina 67 kg
Informacije o timu
Trenutno član tima završio karijeru
Disciplina drumski
Tip vozača Brdaš
Profesionalna karijera
1982—1985
1986—1989
1990—1991
1992—1993
Renault-Elf
Système U
Castorama
Gatorade
Uspesi
Tur de Frans
Tur de Frans 2 (1983, 1984)
  Mladi takmičar: 1 (1983)
Điro di Italija
  Brdske etape: 1 (1984)
Klasične biciklističke trke
Milano—Sanremo: 2 (1988, 1989)
Šampionati i druge trke
Nacionalni šampion
(drumska trka)
1 (1984)
Kriterijum antarnasjonal 1982. i 1990. godine
Tur Holandije 1989. godine
Gran pri deset nacija 1989. godine
Vuelta Meksiko 1993. godine.

Podaci od: 26. april 2016..

Loran Finjon (fr. Laurent Fignon; 12. avgust 1960 — 31. avgust 2010) bivši je francuski profesionalni biciklista u periodu od 1982. do 1993. Rođen je u severnom delu Pariza, bavio se fudbalom, a prijatelji su ga uvukli u biciklizam. Profesionalnu karijeru počeo je 1982. a već naredne godine osvojio je Tur de Frans, pobedio je i 1984. Osvojio je Điro d’Italiju 1989. a kasnije te godine vodio je veliku borbu na Tur de Fransu i izgubio je od Grega Lemonda za 8 sekundi, što je najmanja razlika u istoriji Tura. Dva puta je osvojio Milano—Sanremo i po jednom Fleš Valon i nacionalno prvenstvo u drumskoj vožnji. Finjon je u dva navrata bio pozitivan na doping testu. Umro je od raka 2010. godine.

Detinjstvo i amaterska karijera

Finjon je rođen u Monmartru, severnom delu Pariza. Njegova porodica se preselila u Turnan-an Bri 1963. gde je živio dok nije napunio 23 godine i vratio se u Pariz.

Prvi sport kojim se bavio bio je fudbal, dok ga prijatelji nisu uvukli u biciklizam 1976. kada je. vozio svoju prvu trku i pobedio je. Njegovi roditelji nisu želeli da se trka i on se trkao bez njihovog znanja. Prve godine pobedio je na još četiri trke, a naredne na samo jednoj. Treće godine pobedio je 18 od 36 trka. Roditelji su mu dozvolili da se takmiči, ali su i dalje mislili da treba da studira. Počeo je da studira materijalnu nauku na univerzitetu u Parizu, ali nije bio zainteresovan za studiranje, već je htio da se fokusira na biciklizam. Rekao je roditeljima da napušta studije i da će odslužiti vojni rok. Nakon toga, bio je siguran da želi da počne profesionalnu karijeru.

1981. vozio je tur Korzike, trku koja je omogućavala amaterima da voze sa profesionalcima. Finjon je pokušavao da prati Bernara Inoa, vrhunskog profesionalca i uspevao je u tome u većem delu trke. Siril Gimard ga je pozvao da vozi nacionalno prvenstvo u timskom hronometru, a u maju 1981. Gimar mu je ponudio mesto u Reno Gitan timu za narednu sezonu. Finjon se pridružio timu 1982. sa 21 godinom.

Profesionalna karijera

1982

Godine 1982. osvojio je trku u Kanu i Azurenu, uz nekoliko drugih i trećih mesta, pre osvajanja Kriterijuma Internacional. Finjon je zatim vozio Điro d’Italiju. Nakon bega na drugoj etapi, uzeo je lidersku majicu, koju je izgubio na narednoj etapi, ali je bio Inoov najbitniji čovek u planinama i završio je drugi u klasifikaciji za najboljeg mladog vozača. Na kraju sezone završio je drugi na Tur d’Avenir trci.

1983

Godine 1983. osvojio je nekoliko trka, uključujući i po etapu na Tireno—Adrijatiko trci i Turu Limuzen. Finjon je bio deo tima koji je pomogao Bernaru Inou da osvoji Vuelta a Espanju, gde je Finjon pobedio na jednoj etapi i završio treći u klasifikaciji po poenima. Gimar nije hteo da ga šalje na Tur de Frans, smatrajući da su dva grand tura mnogo za njega. Kada je Ino, tada četvorostruki pobednik Tura, objavio da neće učestvovati zbog povrede, tim Reno je bio bez lidera, Finjon je priključen timu za Tur i plan je bio da se ide na etapne pobede. Nakon devete etape, Finjon je bio drugi, iza Paskala Simona i dozvoljeno mu je da bude timski lider. Na desetoj etapi, Simon je pao i slomio rame, ali je izgubio samo malo vremena na narednim etapama. Ipak, Simon je napustio Tur tokom etape 17 i Finjon je postao novi lider. Odgovorio je na sve napade rivala, a zatim je pobedio na hronometru na etapi 21 i osvojio je Tur. Sa 22 godine, postao je najmlađi pobednik Tura još od 1933.

Finjon je kasnije izjavio da je imao sreće da osvoji Tur 1983. jer da se Ino nije povredio, on bi bio timski lider i radio bi za njega.

Nakon Tura, Finjon je ostvario još tri pobede do kraja sezone.

1984

Godine 1984. Bernar Ino je promenio tim, što je omogućilo Finjonu da bude lider tima Reno. Prvu pobedu u sezoni ostvario je u Limuzenu. Na Lijež—Bastonj—Liježu završio je osmi, a zatim je pobedio na dve etape na Klasiko RCN trci u Kolumbiji. Dve etape osvojio je i na Turu Romandije, pre učešća na Điro d’Italiji.

Reno je pobedio ekipni hronometar na otvaranju Đira, a Finjon je bio lider do pred kraj trke, ispred Frančeska Mozera. Najveća brdska etapa, na kojoj je Finjon trebao da poveća svoju prednost jer je bolji brdaš, otkazana je zbog lošeg vremena. Mozer je na hronometru uzeo dovoljno vremena i osvojio je Điro, dok je Finjon završio drugi i osvojio je brdsku klasifikaciju, uz jednu etapnu pobedu i četiri druga mesta na etapama. Reno je bio najbolji tim na Điru.

Pre Tura, Finjon je osvojio nacionalno prvenstvo. Na Turu, borba se vodila između Finjona i njegovog bivšeg lidera, Bernara Inoa. Ino je pobedio na prologu, ali je Finjon smanjio zaostatak nakon pobede njegovog tima na ekipnom hronometru na trećoj etapi. Nakon dugog bega na petoj etapi, Finjonov suvozač, Vinsent Bertou je preuzeo lidersku poziciju i 12 dana je nosio žutu majicu. Finjon je pobedio Inoa na hronometru na sedmoj etapi za 49 sekundi, a zatim ga je pobedio i na hronometru na etapi 16 za 33 sekunde. Na etapi 17, Ino je napadao nekoliko puta na završnom usponu, ali ga je Finjon pratio i onda je on napao Inoa. Finjon je završio etapu 3 minuta ispred Inoa, Vinsent Bertou je izgubio mnogo vremena i Finjon je postao novi lider. Do kraja je pobedio na još tri etape i osvojio je Tur sa 10 minuta ispred Inoa. Posle Tura, Finjon je zabeležio još dve pobede.

1985—1986

Ulazeći u 1985. godinu, Finjon se osećao jače nego ikad. Pobedio je na prologu i osvojio je drugo mesto na Turu Pirineja, a zatim je osvojio trku u Siciliji. Finjon je doživio tešku povredu zbog koje je morao da propusti Tur de Frans, a do kraja sezone nije ostvario nijednu pobedu.

1986. osvojio je Bol d ers trku, Fleš Valon i etapu na Kriterijumu Dofine. Na Turu je pobedio na jednoj etapi, ali je bio loš u generalnom plasmanu i povukao se tokom 12 etape. Nakon Tura osvojio je drugo mesto na gran pri deset nacija i na trci Monžuika.

1987—1988

Godine 1987. osvojio je po etapu na trci oko Holandije i Luksemburga, gde je završio drugi u generalnom plasmanu. Na Pariz—Nici je pobedio na dve etape i osvojio je treće mesto u generalnom plasmanu. Nagoveštaj povratka u dobru formu došao je osvajanjem trećeg mesta na Vuelta a Espanji, koju je osvojio Luis Erera. Tur de Frans, Finjon je završio na sedmom mestu, uz osvojenu jednu etapu. Na Vuelta Katalonija trci završio je šesti.

1988. osvojio je klasik Milan—San Remo, etapu na Kriterijumu Internacional i dve etape na Turu Pirineja. Tur de Frans je opet napustio tokom 12 etape.

1989

Godine 1989. Finjon je bio onaj stari, osvojio je Tur Holandije, Milan—San Remo, a zatim i Điro, gde je pobedio na jednoj etapi.

Na Turu, pobednik 1988. Pedro Delgado bio je veliki favorit, a Finjon i Stiven Rouč su konkurenti. Nakon što je Delgado kasnio na start prologa skoro tri minuta, trka je bila otvorena i počela je borba Finjona i Grega Lemonda. Lemond je pobedio hronometar na petoj etapi sa minut ispred Finjona i stekao je prednost u generalnom plasmanu od 5 sekundi. Na desetoj etapi, Finjon je uzeo Lemondu 12 sekundi i lidersku poziciju. Na hronometru na 15 etapi, Lemond je opet uzeo vreme Finjonu i vratio se na prvo mesto. Finjon ga je porazio na Alp du Ezu i opet je on bio lider, a nakon pobede na etapi 19, imao je 50 sekundi prednosti, a do kraja je ostao još hronometar od 24 kilometra. Da bi pobedio, Lemond je morao da uzima dve sekunde po kilometru. Francuske novine su objavile specijalno izdanje sa Finjonovom slikom na naslovnoj strani, sve je bilo spremno da se slavi pobeda. Iako su smatrali da se 50 sekundi ne može nadoknaditi za 24 kilometra, Lemond je odvezao impresivno, bio je to najbrži hronometar sve do 2015. Finjon je vozio prilično dobro, završio je treći na etapi, ali je izgubio 58 sekundi od Lemonda i izgubio je Tur sa 8 sekundi, što je najmanja razlika u istoriji Tura.

Tokom Tura, Finjon je bio u lošim odnosima sa novinarima, često je odbijao da se smije fotografima i da daje intervijue, novinari su mu dodelili nagradu za najmanje simpatičnog vozača.

Kada bi ga pitali "Zar vi niste momak koji je izgubio Tur za 8 sekundi?" odgovorio bi "Ne, gospodine, ja sam čovek koji ga je osvojio dvaput".

1990—1993

Godine 1990. osvojio je Kriterijum Internacional po drugi put i trku šest dana Grenonbla. Vozio je i Điro i Tur, ali nije uspio da ih završi.

Godine 1991. je ostvario četiri pobede. Ovoga puta završio je Tur na šestom mestu.

Nakon dramatičnog Đira 1992. gde je imao kriza u planinama, vozio je svoj predzadnji Tur. Ostvario je jednu etapnu pobedu i završio je na 23 mestu u generalnom plasmanu. U nastavku godine osvojio je trku u Calasu.

1993. osvojio je Vueltu Meksika, gde je zabeležio jednu etapnu pobedu, što mu je bila zadnja pobeda u karijeri. Zadnji Tur nije završio, napustio ga je tokom 11 etape. Na kraju godine, završio je karijeru.

Doping

Finjon je bio pozitivan na amfetamin tokom gran prija Valonije 1987. gde je završio treći, a rezultat mu je poništen. Drugi put je bio pozitivan 1989.

U autobiografiji, Finjon je priznao da je koristio stimulanse 1980. ali je naznačio da oni ne utiču bitno na perfomanse vozača. Primetio je velike promene u sportu na početku 90-ih, kada su počeli da koriste EPO. Finjon je završio karijeru 1993. kada je shvatio da se biciklizam promenio i da tu više nema mesta za njega.

Kraj karijere i smrt

Godine 1995. osnovao je organizaciju Loran Finjon, sa kojom je uzeo organizaciju trke Pariz - Nica, koju je od 2000. godine preuzela Amauri sportska organizacija. Za loše rezultate francuskih vozača na Turu, okrivio je sportske direktore, za koje je rekao da nemaju kontrolu nad vozačima.

U junu 2009. dijagnostikovan mu je rak. U početku karijere koristio je amfetamin i kortizon, ali je rekao da ne veruje da je to imalo veliku ulogu u dobijanju bolesti. Finjon je umro u bolnici 31. avgusta 2010. u 12.30 po lokalnom vremenu. Finjona su nadživela oba roditelja, a iza sebe je ostavio ženu i sina i kćerku iz prvog braka.

Spoljašnje veze

Laurent Fignon na Wikimedijinoj ostavi
  • Profil na biciklističkoj arhivi
  • Rezultati Lorana Finjona na Tur de Fransu
  • Umro Loran Finjon
  • p
  • r
  • u
Pobjednici opće klasifikacije Tour de Francea
1903–1919
1920–19391940–1959
1960–19791980–1998
2006–
  • p
  • r
  • u
  • 1975: Francesco Moser
  • 1976: Enrique Martínez Heredia
  • 1977: Dietrich Thurau
  • 1978: Henk Lubberding
  • 1979: Jean-René Bernaudeau
  • 1980: Johan van der Velde
  • 1981: Peter Winnen
  • 1982: Phil Anderson
  • 1983: Laurent Fignon
  • 1984: Greg LeMond
  • 1985: Fabio Parra
  • 1986: Andrew Hampsten
  • 1987: Raúl Alcalá
  • 1988: Erik Breukink
  • 1989: Fabrice Philipot
  • 1990: Gilles Delion
  • 1991: Álvaro Mejía
  • 1992: Eddy Bouwmans
  • 1993: Antonio Martín
  • 1994–1995: Marco Pantani
  • 1996–1998: Jan Ullrich
  • 1999: Benoît Salmon
  • 2000: Francisco Mancebo
  • 2001: Óscar Sevilla
  • 2002: Ivan Basso
  • 2003: Denis Menchov
  • 2004: Vladimir Karpets
  • 2005: Yaroslav Popovych
  • 2006: Damiano Cunego
  • 2007: Alberto Contador
  • 2008–2010: Andy Schleck
  • 2011: Pierre Rolland
  • 2012: Tejay van Garderen
  • 2013: Nairo Quintana
  • 2014: Thibaut Pinot
  • 2015: Nairo Quintana
  • 2016: Adam Yates
  • 2017: Simon Yates
  • p
  • r
  • u
Klasifikacija borbenosti
  • 1956: André Darrigade
  • 1957: Nicolas Barone
  • 1958: Federico Bahamontes
  • 1959: Gérard Saint
  • 1960: Jean Graczyk
  • 1961 Team West-Southwest
  • 1962: Eddy Pauwels
  • 1963: Rik Van Looy
  • 1964: Henry Anglade
  • 1965: Felice Gimondi
  • 1966: Rudi Altig
  • 1967: Désiré Letort
  • 1968: Roger Pingeon
  • 1969–1970: Eddy Merckx
  • 1971: Luis Ocaña
  • 1972: Cyrille Guimard
  • 1973: Luis Ocaña
  • 1974–1975: Eddy Merckx
  • 1976: Raymond Delisle
  • 1977: Gerrie Knetemann
  • 1978: Paul Wellens
  • 1979: Hennie Kuiper
  • 1980: Christian Levavasseur
  • 1981: Bernard Hinault
  • 1982: Régis Clère
  • 1983: Serge Demierre
  • 1984: Bernard Hinault
  • 1985: Maarten Ducrot
  • 1986: Bernard Hinault
  • 1987: Régis Clère
  • 1988: Jérôme Simon
  • 1989: Laurent Fignon
  • 1990: Eduardo Chozas
  • 1991–1992: Claudio Chiappucci
  • 1993: Massimo Ghirotto
  • 1994: Eros Poli
  • 1995: Hernán Buenahora
  • 1996–1997: Richard Virenque
  • 1998–1999: Jacky Durand
  • 2000: Erik Dekker
  • 2001–2002: Laurent Jalabert
Nagrada za super-borbenost
  • 2003: Alexander Vinokourov
  • 2004: Richard Virenque
  • 2005: Óscar Pereiro
  • 2006: David de la Fuente
  • 2007: Amets Txurruka
  • 2008: Sylvain Chavanel
  • 2009 nitko
  • 2010: Sylvain Chavanel
  • 2011: Jérémy Roy
  • 2012: Chris Anker Sørensen
  • 2013: Christophe Riblon
  • 2014: Alessandro De Marchi
  • 2015: Romain Bardet
  • 2016: Peter Sagan
  • 2017: Warren Barguil
  • p
  • r
  • u
  • 1909: Luigi Ganna
  • 1910–1911: Carlo Galetti
  • 1912:* Team Atala (Carlo Galetti, Giovanni Micheletto, Eberardo Pavesi)
  • 1913: Carlo Oriani
  • 1914: Alfonso Calzolari
  • 1915–1918: Prvi svjetski rat
  • 1919: Costante Girardengo
  • 1920: Gaetano Belloni
  • 1921–1922: Giovanni Brunero
  • 1923: Costante Girardengo
  • 1924: Giuseppe Enrici
  • 1925: Alfredo Binda
  • 1926: Giovanni Brunero
  • 1927–1929: Alfredo Binda
  • 1930: Luigi Marchisio
  • 1931: Francesco Camusso
  • 1932: Antonio Pesenti
  • 1933: Alfredo Binda
  • 1934: Learco Guerra
  • 1935: Vasco Bergamaschi
  • 1936–1937: Gino Bartali
  • 1938–1939: Giovanni Valetti
  • 1940: Fausto Coppi
  • 1941–1945: Drugi svjetski rat
  • 1946: Gino Bartali
  • 1947: Fausto Coppi
  • 1948: Fiorenzo Magni
  • 1949: Fausto Coppi
  • 1950: Hugo Koblet
  • 1951: Fiorenzo Magni
  • 1952–1953: Fausto Coppi
  • 1954: Carlo Clerici
  • 1955: Fiorenzo Magni
  • 1956: Charly Gaul
  • 1957: Gastone Nencini
  • 1958: Ercole Baldini
  • 1959: Charly Gaul
  • 1960: Jacques Anquetil
  • 1961: Arnaldo Pambianco
  • 1962–1963: Franco Balmamion
  • 1964: Jacques Anquetil
  • 1965: Vittorio Adorni
  • 1966: Gianni Motta
  • 1967: Felice Gimondi
  • 1968: Eddy Merckx
  • 1969: Felice Gimondi
  • 1970: Eddy Merckx
  • 1971: Gösta Pettersson
  • 1972–1974: Eddy Merckx
  • 1975: Fausto Bertoglio
  • 1976: Felice Gimondi
  • 1977: Michel Pollentier
  • 1978: Johan de Muynck
  • 1979: Giuseppe Saronni
  • 1980: Bernard Hinault
  • 1981: Giovanni Battaglin
  • 1982: Bernard Hinault
  • 1983: Giuseppe Saronni
  • 1984: Francesco Moser
  • 1985: Bernard Hinault
  • 1986: Roberto Visentini
  • 1987: Stephen Roche
  • 1988: Andrew Hampsten
  • 1989: Laurent Fignon
  • 1990: Gianni Bugno
  • 1991: Franco Chioccioli
  • 1992–1993: Miguel Indurain
  • 1994: Jevgenij Berzin
  • 1995: Tony Rominger
  • 1996: Pavel Tonkov
  • 1997: Ivan Gotti
  • 1998: Marco Pantani
  • 1999: Ivan Gotti
  • 2000: Stefano Garzelli
  • 2001: Gilberto Simoni
  • 2002: Paolo Savoldelli
  • 2003: Gilberto Simoni
  • 2004: Damiano Cunego
  • 2005: Paolo Savoldelli
  • 2006: Ivan Basso
  • 2007: Danilo Di Luca
  • 2008: Alberto Contador
  • 2009: Denis Menčov
  • 2010: Ivan Basso
  • 2011: Michele Scarponi
  • 2012: Ryder Hesjedal
  • 2013: Vincenzo Nibali
  • 2014: Nairo Quintana
  • 2015: Alberto Contador
  • 2016: Vincenzo Nibali
  • 2017: Tom Dumoulin
  • p
  • r
  • u
Pobjednici Giro d'Italije – poredak penjača
  • 1933: Alfredo Binda
  • 1934: Remo Bertoni
  • 1935–1937: Gino Bartali
  • 1938: Giovanni Valetti
  • 1939–1940: Gino Bartali
  • 1946–1947: Gino Bartali
  • 1948–1949: Fausto Coppi
  • 1950: Hugo Koblet
  • 1951: Louison Bobet
  • 1952: Raphael Geminiani
  • 1953: Pasquale Fornara
  • 1954: Fausto Coppi
  • 1955: Gastone Nencini
  • 1956: Charly Gaul i Federico Bahamontes
  • 1957: Raphael Geminiani
  • 1958: Jean Brankart
  • 1959: Charly Gaul
  • 1960: Rik Van Looy
  • 1961: Vito Taccone
  • 1962: Angelino Soler
  • 1963: Vito Taccone
  • 1964–1966: Franco Bitossi
  • 1967: Aurelio González Puente
  • 1968: Eddy Merckx
  • 1969: Claudio Michelotto
  • 1970: Martin Van Den Bossche
  • 1971–1974: José Manuel Fuente
  • 1975: Andrés Oliva i Francisco Galdós
  • 1976: Andrés Oliva
  • 1977: Faustino Fernández Ovies
  • 1978: Ueli Sutter
  • 1979–1981: Claudio Bortolotto
  • 1982–1983: Lucien Van Impe
  • 1984: Laurent Fignon
  • 1985: José Luis Navarro
  • 1986: Pedro Muñoz
  • 1987: Robert Millar
  • 1988: Andy Hampsten
  • 1989: Luis Herrera
  • 1990: Claudio Chiappucci
  • 1991: Inaki Gaston
  • 1992–1993: Claudio Chiappucci
  • 1994: Pascal Richard
  • 1995–1996: Mariano Piccoli
  • 1997: Chepe González
  • 1998: Marco Pantani
  • 1999: Chepe González
  • 2000: Francesco Casagrande
  • 2001: Fredy González
  • 2002: Julio Alberto Pérez
  • 2003: Fredy González
  • 2004: Fabian Wegmann
  • 2005: José Rujano
  • 2006: Juan Manuel Gárate
  • 2007: Leonardo Piepoli
  • 2008: Emanuele Sella
  • 2009: Stefano Garzelli
  • 2010: Matthew Lloyd
  • 2011: Stefano Garzelli
  • 2012: Matteo Rabottini
  • 2013: Stefano Pirazzi
  • 2014: Julián Arredondo
  • 2015: Giovanni Visconti
  • 2016: Mikel Nieve
  • 2017: Mikel Landa
  • p
  • r
  • u
  • 1970: Guido Reybrouck
  • 1971: Cyrille Guimard
  • 1972: José Manuel Fuente
  • 1973: Eddy Merckx
  • 1974: José Luis Abilleira
  • 1986: Sean Kelly
  • 1987: Laurent Fignon
  • 1988: Sean Kelly
  • 1989: Óscar Vargas
  • 1990–1991: Federico Echave
  • 1992: Tony Rominger
  • 1993: Jesús Montoya
  • 2002: Roberto Heras
  • 2003: Alejandro Valverde
  • 2004: Roberto Heras
  • 2005: Denis Menjšov
  • 2006: Aleksandar Vinokurov
  • 2007: Denis Menjšov
  • 2008: Alberto Contador
  • 2009: Alejandro Valverde
  • 2010: Vincenzo Nibali
  • 2011: Juan José Cobo
  • 2012: Alejandro Valverde
  • 2013: Chris Horner
  • 2014: Alberto Contador
  • 2015: Joaquim Rodríguez
  • 2016: Nairo Quintana
  • 2017: Chris Froome
  • p
  • r
  • u
1900–1919
1920–1939
  • Gaetano Belloni (1920)
  • Costante Girardengo (1921)
  • Giovanni Brunero (1922)
  • Costante Girardengo (1923)
  • Pietro Linari (1924)
  • Costante Girardengo (1925–1926)
  • Pietro Chesi (1927)
  • Costante Girardengo (1928)
  • Alfredo Binda (1929)
  • Michele Mara (1930)
  • Alfredo Binda (1931)
  • Alfredo Bovet (1932)
  • Learco Guerra (1933)
  • Jef Demuysere (1934)
  • Giuseppe Olmo (1935)
  • Angelo Varetto (1936)
  • Cesare Del Cancia (1937)
  • Giuseppe Olmo (1938)
  • Gino Bartali (1939)
1940–1959
  • Gino Bartali (1940)
  • Pierino Favalli (1941)
  • Adolfo Leoni (1942)
  • Cino Cinelli (1943)
  • (1944–1945, nije održana)
  • Fausto Coppi (1946)
  • Gino Bartali (1947)
  • Fausto Coppi (1948–1949)
  • Gino Bartali (1950)
  • Louison Bobet (1951)
  • Loretto Petrucci (1952–1953)
  • Rik Van Steenbergen (1954)
  • Germain Derycke (1955)
  • Fred De Bruyne (1956)
  • Miguel Poblet (1957)
  • Rik Van Looy (1958)
  • Miguel Poblet (1959)
1960–1979
  • René Privat (1960)
  • Raymond Poulidor (1961)
  • Emile Daems (1962)
  • Joseph Groussard (1963)
  • Tom Simpson (1964)
  • Arie den Hartog (1965)
  • Eddy Merckx (1966–1967)
  • Rudi Altig (1968)
  • Eddy Merckx (1969)
  • Michele Dancelli (1970)
  • Eddy Merckx (1971–1972)
  • Roger De Vlaeminck (1973)
  • Felice Gimondi (1974)
  • Eddy Merckx (1975–1976)
  • Jan Raas (1977)
  • Roger De Vlaeminck (1978–1979)
1980–1999
  • Pierino Gavazzi (1980)
  • Alfons De Wolf (1981)
  • Marc Gomez (1982)
  • Giuseppe Saronni (1983)
  • Francesco Moser (1984)
  • Hennie Kuiper (1985)
  • Sean Kelly (1986)
  • Erich Maechler (1987)
  • Laurent Fignon (1988–1989)
  • Gianni Bugno (1990)
  • Claudio Chiappucci (1991)
  • Sean Kelly (1992)
  • Maurizio Fondriest (1993)
  • Giorgio Furlan (1994)
  • Laurent Jalabert (1995)
  • Gabriele Colombo (1996)
  • Erik Zabel (1997–1998)
  • Andrei Tchmil (1999)
2000–2019
  • Erik Zabel (2000–2001)
  • Mario Cipollini (2002)
  • Paolo Bettini (2003)
  • Óscar Freire (2004)
  • Alessandro Petacchi (2005)
  • Filippo Pozzato (2006)
  • Óscar Freire (2007)
  • Fabian Cancellara (2008)
  • Mark Cavendish (2009)
  • Óscar Freire (2010)
  • Matthew Goss (2011)
  • Simon Gerrans (2012)
  • Gerald Ciolek (2013)
  • Alexander Kristoff (2014)
  • John Degenkolb (2015)
  • Arnaud Démare (2016)
  • Michał Kwiatkowski (2017)
  • p
  • r
  • u
1936–1949
  • 1936. Philemon De Meersman
  • 1937. Adolphe Braeckeveldt
  • 1938. Émile Masson
  • 1939. Edmond Delathouwer
  • 1940. (Drugi svjetski rat)
  • 1941. Sylvain Grysolle
  • 1942. Karel Thijs
  • 1943. Marcel Kint
  • 1944. Marcel Kint
  • 1945. Marcel Kint
  • 1946. Desire Keteleer
  • 1947. Ernest Sterckx
  • 1948. Fermo Camellini
  • 1949. Rik Van Steenbergen
1950–1969
  • 1950. Fausto Coppi
  • 1951. Ferdi Kubler
  • 1952. Ferdi Kubler
  • 1953. Stan Ockers
  • 1954. Germain Derijcke
  • 1955. Stan Ockers
  • 1956. Richard van Genechten
  • 1957. Raymond Impanis
  • 1958. Rik Van Steenbergen
  • 1959. Jos Hoevenaars
  • 1960. Pino Cerami
  • 1961. Willy Vannitsen
  • 1962. Henri De Wolf
  • 1963. Raymond Poulidor
  • 1964. Gilbert Desmet
  • 1965. Roberto Poggiali
  • 1966. Michele Dancelli
  • 1967. Eddy Merckx
  • 1968. Rik Van Looy
  • 1969. Jos Huysmans
1970–1989
  • 1970. Eddy Merckx
  • 1971. Roger De Vlaeminck
  • 1972. Eddy Merckx
  • 1973. Andre Dierickx
  • 1974. Frans Verbeeck
  • 1975. Andre Dierickx
  • 1976. Joop Zoetemelk
  • 1977. Francesco Moser
  • 1978. Michel Laurent
  • 1979. Bernard Hinault
  • 1980. Giuseppe Saronni
  • 1981. Daniel Willems
  • 1982. Mario Beccia
  • 1983. Bernard Hinault
  • 1984. Kim Andersen
  • 1985. Claude Criquielion
  • 1986. Laurent Fignon
  • 1987. Jean-Claude Leclercq
  • 1988. Rolf Golz
  • 1989. Claude Criquielion
1990–1999
  • 1990. Moreno Argentin
  • 1991. Moreno Argentin
  • 1992. Giorgio Furlan
  • 1993. Maurizio Fondriest
  • 1994. Moreno Argentin
  • 1995. Laurent Jalabert
  • 1996. Lance Armstrong
  • 1997. Laurent Jalabert
  • 1998. Bo Hamburger
  • 1999. Michele Bartoli
2000–2019
  • 2000. Francesco Casagrande
  • 2001. Rik Verbrugghe
  • 2002. Mario Aerts
  • 2003. Igor Astarloa
  • 2004. Davide Rebellin
  • 2005. Danilo Di Luca
  • 2006. Alejandro Valverde
  • 2007. Davide Rebellin
  • 2008. Kim Kirchen
  • 2009. Davide Rebellin
  • 2010. Cadel Evans
  • 2011. Philippe Gilbert
  • 2012. Joaquim Rodríguez
  • 2013. Daniel Moreno
  • 2014. Alejandro Valverde
  • 2015. Alejandro Valverde
  • 2016. Alejandro Valverde
  • 2017. Alejandro Valverde
Normativna kontrola Uredi na Wikidati
  • WorldCat identiteti
  • VIAF: 25549326
  • LCCN: no2010096551
  • ISNI: 0000 0001 0856 081X
  • GND: 124914608
  • SUDOC: 028827848
  • BNF: cb12058332v (podaci)
  • BNE: XX927838